Loading Events
  • This event has passed.

Yugoslavia fell apart in 1991. With the disappearance of the country, at least one million five hundred thousand Yugoslavs vanished, like the citizens of Atlantis, into the realm of imaginary places and people. Now, more than twenty years after the war(s) started, I feel at the safe distance to recall and question my own memories of both the place and the events I experienced. I am calling myself an exile, and not an expatriate – because I can’t, even if I wanted to – return ‘home’. During the 1990 census, I was also denied the right to be Yugoslav, the nationality I had identified myself with since birth. Being a child of a Croatian father and a Serbian mother, this left me somewhat confused. The census taker’s answer as to why this was impossible mirrored very closely something that Mussolini once said: “Yugoslavia does not exist. It is a heterogeneous conglomerate which you cobbled together in Paris.”

Central to this project is British writer Rebecca West’s masterpiece Black Lamb and Grey Falcon (1941), a portrait not just of Yugoslavia but also of Europe on the brink of the Second World War, and is widely regarded as one of the masterpieces of the 20th century. Rebecca West thought of Yugoslavia as her motherland. This may be because, by its very nature, Yugoslavia was a land of displaced peoples. Rebecca West shared their fate. Born to an Anglo-Irish family, she never felt as if she truly belonged anywhere. “In any class I feel at home, and I am never accepted, because of the traces I bear of my other origins.” She said that she could only remember things if she had a pencil in her hand, so she could write it down and play with it. The reason she wrote half a million words about a country she knew would soon be only a memory, is because she wanted to preserve this memory for millions of Yugoslavs who would later live in exile. She thought of art as a re-living of experience.

YU: The Lost Country was originally conceived as a recreation of a homeland that was lost. It was a journey in which I would somehow draw a magical circle around the country that was once mine and in doing so, resurrect it, following Roland Barthes’ assertion that photography is more akin to magic than to art. Instead, it turned out to be a journey of rejection. My experience was one of displacement and a sense of exile that was stronger back ‘home’ than in the foreign place where I had chosen to live. Photography contains elements such as fleetingness, which allow it to capture that sense of rootlessness and dislocation with relative ease. Both exile and photography intensify our perception of the world. In both, memory is in its underlying core. Both are characterized by melancholy. In Easter 2011, in search of both the lost country and a lost identity, I started retracing West’s journey and re-interpreting her masterpiece by using photography and text in an attempt to re-live my experience of Yugoslavia and to re-examine the conflicting emotions and memories of the country that ‘was’.

dragana jurisicDragana Jurisic works predominantly through the medium of photography, film and installation. Her practice explores the issues of gender, stereotyping and the effects of exile and displacement on memory and identity. Since receiving a distinction for her MFA in 2008, Dragana Jurisic has won a significant number of awards including Dorothea Lange and Paul Taylor Award’s Special Recognition from Duke University, numerous Bursaries and Project Awards. In December 2013, Dragana completed her PhD and finalized an important three-year long project ‘YU: The Lost Country’ that culminated in a critically acclaimed touring exhibition and a book. Her work is in many collections including Irish State Art Collection and she has exhibited widely both in Ireland and internationally.

More info at: http://www.draganajurisic.com/

/

YU – IZGUBLJENA ZEMLJA

Jugoslavija se raspala 1991. Sa nestankom zemlje, nestalo je barem 1.5 miliona Jugoslavena, poput stanovnika Atlantide, u carstvo zamišljenih mjesta i ljudi. Sada, nakon više od dvadeset godina od početka rat(ov)a, osjećam se dovoljno udaljeno da se mogu prisjetiti i preispitati svoja sjećanja, kako mjesta, tako i događaja koje sam doživjela. Kažem za sebe da sam azilantkinja a ne iseljenica – jer sve i da hoću, ne mogu da se vratim “kući”. Tokom popisa 1990, meni je uskraćeno pravo da budem Jugoslovenka, nacionalnost sa kojom sam se identifikovala od rođenja. Budući da sam dijete oca Hrvata i majke Srpkinje, to me je ostavilo pomalo zbunjenom. Odgovor popisivača na pitanje zašto je to nemoguće, vrlo je sličan eho onoga što je Mussolini jednom rekao: “Jugoslavija ne postoji. To je heterogeni konglomerat kojeg ste skrpili u Parizu.”

Središnja tačka ovog projekta je remek-djelo “Crno jagnje, sivi soko” (1941.) britanske spisateljice Rebecce West, portret ne samo Jugoslavije, već i Evrope na ivici Drugog svjetskog rata, koji se širom svijeta smatra za jedno od najvećih djela 20. stoljeća. Rebecca West je smatrala Jugoslaviju svojom domovinom. Razlog tome može biti što je, po svojoj prirodi, Jugoslavija zemlja raseljenih ljudi. Rebecca West je dijelila njihovu sudbinu. Rođena u anglo-irskoj porodici, ona nikad nije osjećala da zaista pripada negdje. “Osjećam se kao domaća u svim klasama, i nigdje nisam prihvaćena zbog tragova svojih drugih porijekla koje nosim.” Govorila je da se može sjetiti stvari samo uz olovku u ruci, kako bi ih mogla zapisati i poigrati se sa njima. Razlog zašto je napisala pola miliona riječi o zemlji za koju je znala da će uskoro biti samo sjećanje, jeste što je htjela da to sjećanje sačuva za milione Jugoslovena koji će poslije živjeti u izgnanstvu. Umjetnost je vidjela kao ponovno proživljavanje iskustava.

YU – Izgubljena zemlja je isprva zamišljena kao ponovno stvaranje domovine koje više nema. Bilo je to putovanje u kojem sam trebala nekako nacrtati čarobni krug oko zemlje koja je nekad bila moja, i u tom procesu je uskrsnuti, slijedeći tvrdnju Rolanda Barthesa da je fotografija više srodna magiji nego umjetnosti. Umjesto toga, ispostavilo se da će to biti putovanje odbacivanja. Moje iskustvo je bilo iskustvo raseljenosti i osjećaj egzila, koje se snažnije osjećalo “kod kuće” nego u stranom mjestu koje sam odabrala za život. Fotografija sadrži elemente kao što je nestalnost, koja dozvoljava da se sa relativnom lakoćom sačuvaju osjećaji nedostatka korijena i izmještenosti. I egzil i fotografija izoštravaju našu percepciju svijeta. U oba slučaja, sjećanje je u samoj njihovoj suštini. Oba karakteriše melanholija. Na Uskrs 2011., u potrazi za izgubljenom zemljom kao i izgubljenim identitetom, počela sam da pratim put Rebecce West i reinterpretiram njeno remek-djelo koristeći fotografiju i tekst u pokušaju da ponovo proživim svoje iskustvo Jugoslavije i preispitam sukobljene emocije i sjećanja na zemlju koja je “bila”.

Dragana Jurišić pretežno radi putem medija fotografije, filma i instalacije. Njena praksa istražuje pitanja spola, stereotipa i efekata egzila i raseljenja na sjećanje i identitet. Nakon što je odbranila MFA sa najvišim ocjenama 2008., Dragana Jurišić je osvojila značajan broj nagrada, uključujući i Specijalno priznanje nagrade “Dorothea Lange i Paul Taylor” Univerziteta Duke, brojne stipendije i nagrade za projekte. U decembru 2013., Dragana je odbranila svoj doktorat i završila značajan projekat koji je trajao tri godine, “YU – Izgubljena zemlja”, koji je kulminirao u kritički priznatu putujuću izložbu i knjigu. Njeni radovi se nalaze u mnogim kolekcijama, uključujući Irsku državnu kolekciju umjetnosti, te je imala veliki broj izložbi, kako u Irskoj, tako i u svijetu.

Više informacija na: http://www.draganajurisic.com